NATO-ova web stranica (www.nato.int) je krajem 2021. godine objavila sjajan članak o hibridnom ratovanju pod naslovom „Hybrid Warfare – New Threats, Complexity, and ‘Trust’ as the Antidote“. Elaborirajući stav da se nekinetičke aktivnosti mogu nazvati ratom, autor članka je prizvao opservaciju drevnog kineskog stratega Sun-Cua da je superiorno umijeće ratovanja pokoriti neprijatelja bez borbe, dakle bez vojnog sraza. Veliki broj ključnih sukoba u današnjem vremenu i modernim konfliktima, mišljenja su NATO-ovi analitičari, dobiva se upravo hibridnim dejstvima koja izazivaju konfuziju, a učinak im se ogleda u uspješnom učitavanju dvosmislenosti u jasnu, objektivnu stvarnost, odnosno u atributivnoj interpretaciji postupaka političkih aktera i događaja umjesto kvantitativno-kvalitativnoj analizi koja bi ih empirijski pojasnila, čime se insistira na nejasnoćama, neodređenosti i maglovitosti tamo gdje su stvari čak i intuitivno jasne.
Piše: Zlatan Hadžić
Moderni konflikti sugeriraju dinamiku koja u potpunosti potire granice između kinetičkog i nekinetičkog dijela rata radi same prirode modernog društva (društvene mreže i sredstva komunikacije), potvrđujući opservaciju još jednog stratega iz bliže prošlosti, Clausewitza, koji je tvrdio da je rat samo nastavak politike drugim sredstvima. Društveni narativ, politički diskurs, vojno nasilje jesu fenomeni ljudskog stanja i jedan proces sa različitim varijacijama. Sve navedeno pak još jednom potvrđuje zaključke empirijske „teorije ograničene racionalnosti“ Herberta Simona: „Mehanizmi usmjeravanja pažnje, definiranja situacije i evociranja spadaju u ciljeve političkog istraživanja koji najviše obećavaju“ (Human Nature in Politics: The Dialogue of Psychology with Political Science, 1985, str. 303).
U tom smislu NATO-ovi analitičari upozoravaju da izazivanje nepovjerenja u kritične društveno-političke institucije putem zloupotrebe informacija (frame, anchor, spin) „pretvara domenu kognitivne i društvene dimenzije u okosnicu hibridnog ratovanja, pa će svako rješenje koje ne bude tretiralo pitanje izgradnje povjerenja podbaciti u proizvodnji efikasnog protuotrova (protivmjere, op.a.)“. Ljudska ograničena racionalnost, dimenzija hibridnog ratovanja koja se oslanja na kognitivni specifikum ljudi, na primat emocija u sistemu ljudskog razmišljanja, polje je na kome odlučan i sposoban akter može postići više nego u slučaju da se odmah angažira u nasilnom domenu konflikta za koga se mora kontinuirano spremati jer je vojni sukob najčešće izgledan.
Politike bh. susjeda sa pridruženim lokalnim polugama i afektivno-diskurzivnim djelovanjem istinski uspješno izazivaju sumnju i nepovjerenje probosanskih pojedinaca i skupina u svrsishodnost aktivnog političkog djelovanja na linijama istinske suverenosti BiH. Koruptivne radnje kao konstanta političke prakse u BiH snažna su poluga protiv najugroženijih, u ovom slučaju ljudi koji percipiraju BiH kao svoju jedinu domovinu, jer pružaju nebrojene mogućnosti u kontekstu hibridnih prijetnji.
Istina, susjedne politike zadnjih godina djeluju uz izdašnu pomoć globalno izazvanog zapadnog faktora koji želi istisnuti Rusiju i postati benevolentni pokrovitelj velikodržavnih apetita u BiH, CG, Makedoniji i Kosovu u zamjenu za odanost balkanskih „snagatora“.
U tom smislu jasan je povratak moći i sposobnosti proizvodnje nasilja kao ključnih determinanti politike i međunarodnih odnosa. Iako moderna politička nauka ne vidi permanentni kraj nekog konflikta osim u slučaju odlučujuće pobjede jedne strane ili „bolne pat pozicije“ koja tjera na kompromis, narativi kreirani s ciljem političkog usmjeravanja i afektivno-emotivne evokacije (npr. izazivanje mržnje prema jednoj političkoj poziciji kojoj se mistično pripisuje uzrokovanje svih problema određene političke situacije bez osvrta na mikro i makro-geopolitičke prilike i kontekst) uspjeli su kreirati kritičnu masu unutar ciljane populacije koja počinje vjerovati da je pasivnost, izostanak reakcije na diskurzivnu i praktičnu proizvodnju ekskluzivnih etnonacionalnih prostora i predaja zapravo politika kojom se izbjegava konflikt i samim tim srž probosanskog suverenističkog djelovanja.
Prema ovom misaonom filteru zaštita državnih interesa, prije svega prava na goli život i vlastiti subjektivitet, zapravo predstavlja izazivanje konflikta i provociranje drugih strana koje samo reagiraju.
Država naroda kojem su hibridna dejstva polomila kičmu teško može opstati ili ispunjavati svoju svrhu, napominju NATO-ovi analitičari u spomenutom tekstu. Demokratije, zemlje sa pristojnim slobodama govora posebno su izložene ovom riziku. Ili će bh građani koji žele opstanak svoje domovine u sve neizvjesnijem svijetu u kome se vode geopolitičke borbe za suverenitet proniknuti kroz magle narativa koji skreću pažnju sa stvarnosti, ili će nesumnjivo postati žrtvama distorzirane realnosti. Negativni mir je zamrznuo konflikt čiji potencijal i dalje postoji, ima svoje uzroke i pravnim putem utvrđene motive i posljedice, i kao da niko ne zna da će eventualna predaja ili pokušaj kreiranja paralelne realnosti u odnosu na objektivno utvrđene činjenice imati daleko pogubnije posljedice nego troglavo iscrpljivanje do „bolne pat pozicije“ koja će primorati sve na kompromis.
Pokušaj da se kreira narativ o novoj prošlosti i novoj antičinjeničnoj bh. stvarnosti u kojoj je sve maglovito i „svi su isti“ ali se promaljaju konstruktivni pozitivci SNSD-HDZ-Osmorka i apsolutni negativci SDA-DF nauštrb realnog stanja i objektivnih namjera i aktivnosti političkih aktera liči na spomenuta hibridna dejstva.
U tom kontekstu politolog Jasmin Mujanović s Univerziteta York je rezignirano reagirao na Fortine izjave u Klixu o tome da će Dodik zauzeti „proevropski kurs“ i to samo devet dana nakon odlikovanja predsjednika Putina, a slično su reagirali mnogi intelektualci liberalno lijeve provenijencije porijeklom iz BiH koji žive na Zapadu. Lokalnim liberalnim ljevičarima čiji je Forto predstavnik gubi se trag još otkako su „srušili režim“, “promijenili” SNSD i Dodika, pobijedili nacionalizam koga više nema i time ispunili svoju misiju pa su prionuli na raspodjelu fotelja.
Mujanović je svoju kritiku „samoubilačkih aktivnosti Naše stranke“, kako je nazvao Fortine postupke, završio opaskom „Uh…!?“ Politički znanstvenici i intelektualci liberalnog svjetonazora porijeklom iz Bosne zapravo ne vjeruju da njihovi ideološki istomišljenici u BiH postaju, bili oni toga svjesni ili ne, poluga hibridnih dejstava protiv BiH. Jesu li članovi Osmorke pristali na to da predstavljaju alatku kojom će velikodržavni susjedni projekti izvojevati “nekinetičku pobjedu” protiv BiH ili ne, manje je važno – važno je da njihovo dosadašnje djelovanje pretvara iscrpljujući i frustrirajući troglavi sraz koji potencijalno ide ka „bolnoj pat poziciji“ u kapitulaciju koja bez imalo sumnje vodi krajnje neželjenim i potencijalno opasnim okolnostima na teritorijama na kojima Osmorka djeluje.
Osobno bih više volio da u djelovanju Osmorke postoji namjera udovoljavanju susjednim velikodržavnim projektima sa nekakvim planom “spasa” za “nepoćudni, krivi narod” kako neki liberali nazivaju Bošnjake, ali se bojim da to nije tako. Insistiranje intelektualaca, a posebno političara iz ove skupine na tome da je “retorika nevažna”, da se radi o “blefiranju”, da se radi o “skretanju pažnje s ekonomije ili korupcije” nije samo intuitivno manjkavo, nego je suštinski oprečno i navedenoj analizi NATO Reviewa, ali i empirijskim rezultatima desetljeća istraživanja na koje su se oslonili autori teksta.
Herbert Simon je dobio Nobelovu nagradu za teoriju kojom je dokazao ograničenu racionalnost ljudi, koji egzistenciju svojih društvenih i kulturoloških pokreta održavaju u domenu diskursa i paralelnih vandiskurzivnih trendova (simbolički sletovi, odlikovanja, vojne parade i sl.) jer je, kako su navele Reisiglova i Wodak u svom radu iz 2009. pod nazivom “The Discourse-Historical Approach”, “diskurs klaster semiotičkih (simbolično-značenjskih) praksi ovisnih o kontekstu i smještenih u specifično polje društvene akcije; društveno konstituiran i društveno konstituirajući!!!; i povezan sa makro temom”. Ima li potrebe reći da su i neuroznanstvenici MRI-om utvrdili direktnu vezu između ljudske akcije i “ideološke upotrebe jezika koja je tako moćna zato što se obraća ljudskim emocijama” (Isenberg i dr., 1999, Linguistic threat activates human amygdala).
Dugoročan narativ i diskurs jesu sva politika a ne „samo retorika“, vandiskurzivne aktivnosti su njihov odraz i dopuna, a volatilnost koja prati njihove posljedice bit će nepredvidiva i pogubna za one koji bauljaju u politici, doživljavajući je intuitivnom djelatnošću koja pribavlja svojim uživaocima materijalnu korist i benefite.
/proglas.ba/
